„Ajmo se igrati digitalije!“ bila bi moja rečenica nakon pauze. 

„Ne budi sarkastična. Na poslu samo radimo i svejedno ništa ne stižemo.“ bio je odgovor kolega. 

Pa… zaključi smo da trebamo promijeniti pristup.

Dvije riječi koje su mi tijekom godina postale posebno drage su balansiranje i optimiziranje. Ni jedno ni drugo nije talent s kojim se rodimo. To su vještine koje učimo putem. I odmah da riješimo jednu stvar: nema čarobne formule koja će ukloniti potrebu za radom. 

Dobar posao uglavnom traži puno rada. Ali postoji velika razlika između rada koji nas melje i rada koji je zahtjevan, ali ima smisla.

Kako smo od dvije loptice došli do njih sedam

U srednjoj školi moj je život uglavnom bio balansiranje između dvije aktivnosti: učenja i druženja.

Na fakultetu su već bile tri: učenje, posao i izlasci.

S prvim ozbiljnim poslovima dolaze posao, dodatno učenje, obitelj, kućanstvo, obaveze… i negdje usput shvatite da bi bilo zgodno još i spavati, zdravo jesti, kretati se, vidjeti ljude koje volite i možda povremeno napraviti nešto samo zato što vam je zabavno.

Odjednom žonglirate s pet, šest ili sedam loptica, a nitko vam nije rekao kada ste zapravo trebali naučiti žonglirati. Meni je u jednom trenutku postalo jasno da rješenje nije samo u tome da budem još brža. Trebala sam postati pametnija u načinu na koji koristim vrijeme i energiju. Tu počinje optimiziranje.

Ne trebam svaki dan biti jednako dobra u svemu

S vremenom sam primijetila nešto vrlo jednostavno.

Postoje dani kada mogu satima razgovarati s ljudima, povezivati ideje, voditi radionice i smišljati nove koncepte.

Postoje i dani kada bih najradije otvorila Excel, ugasila telefon i tri sata slagala tablice.

Nekad mi ide pisanje.

Nekad analiza.

Nekad prodaja.

Nekad želim razgovarati sa svima, a nekad mi je najveći luksuz da me nitko ništa ne pita.

I umjesto da se protiv toga borim, počela sam to koristiti.

Ako već imam val inspiracije, zašto ga ne bih zajahala?

Ako mi tog dana mozak savršeno radi na analitičkim zadacima, zašto bih se prisiljavala smišljati kreativnu kampanju samo zato što u kalendaru piše da je danas kreativna kampanja?

Naravno, posao ne možemo uvijek organizirati isključivo prema raspoloženju. Rokovi postoje. Klijenti postoje. Sastanci postoje. Ponekad jednostavno treba napraviti ono što treba napraviti.

Ali unutar tih ograničenja često imamo više slobode nego što mislimo.

I timovi imaju svoj ritam

Posebno mi je bilo zanimljivo kada sam shvatila da se slične stvari događaju i drugim ljudima. U uredima u kojima sam radila znali su se gotovo spontano dogoditi trenuci kada bi svima odjednom trebalo malo razgovora, ili tišine, ili preslagivanja radnog stola, ili reorganizacije prostora.

Mi smo tome, naravno, davali vrlo ozbiljne poslovne nazive. 

• Čišćenje stola postalo bi energiziranje prostora.
• Razgovor uz kavu pretvorio bi se u grupno savjetovanje.
• Hodanje po uredu bilo je gotovo dinamička meditacija.
• A zatvaranje vrata i nekoliko sati bez razgovora — umijeće koncentracije.

Zvuči smiješno, ali iza toga postoji sasvim ozbiljna poanta: Ljudi nisu strojevi. Produktivnost ne raste beskonačnim pritiskanjem gumba „više“. Ponekad raste kada ljudima omogućimo da svoj posao naprave u trenutku i na način u kojem mogu dati najbolje od sebe.

Produktivnost nije popunjeni kalendar

Još uvijek često poistovjećujemo produktivnost s količinom aktivnosti.

• Puno sastanaka.
• Puno mailova.
• Puno taskova.
• Puno kvačica.

I na kraju dana osjećaj da smo trčali deset sati, a nismo sigurni jesmo li se pomaknuli s mjesta. Meni je danas produktivnost nešto drugo.

• Napraviti ono što je važno.
• Prepoznati kada treba stisnuti.
• Prepoznati kada treba stati i napuniti baterije
• Znati razlikovati hitno od važnog
• I ne trošiti najbolju energiju dana na stvari koje to ne zaslužuju.

Nakon puno godina rada ne vjerujem u savršeni balans. Život nije vaga na kojoj sve mora svaki dan imati jednaku težinu. Više vjerujem u stalno balansiranje: malo lijevo, malo desno, ponekad posao dobije više, ponekad obitelj, ponekad moramo napraviti mjesta sami sebi, a ponekad jednostavno treba prihvatiti da je dan bio kaotičan i pokušati ponovno sutra.

Posao se teško može izbjeći, ali možemo birati kako ćemo ga raditi, kako ćemo organizirati svoju energiju i hoćemo li ga barem povremeno malo obojiti. 

S godinama sam shvatila: ne postaje život nužno lakši — ali mi postajemo bolji u tome kako ga nosimo.